NATRAG

.................................................................................................................
Ovaj je članak izašao u Novom listu, Rijeka, 2.prosinca 2002.god.
.................................................................................................................

DESET POSTO HRVATSKIH UČENIKA PATI OD DISLEKSIJE
U 805 hrvatskih škola zaposleno 70 logopeda

Otkrivanje disleksije često je prepušteno slučaju, a mnoga djeca s logopedom se ne susreću ni u vrtiću ni u školskoj dobi

ZAGREB - Pretpostavlja se da svaki deseti učenik u Hrvatskoj pati od disleksije i disgrafije, poremećaja u čitanju i pisanju koji se kod djece najčešće manifestira čudnim greškama u pisanju (zrcalno pisanje), problemima kod prepisivanja s ploče, čudnim rješavanjem matematičkih zadataka i nerijetkim izostatkom rezultata unatoč velikom trudu učenika. Dislektična djeca imaju probleme s učenjem pjesmica na pamet, obuvanjem cipela na vezice, organiziranjem vremena, te imaju "blistave" dane i one u kojima su "u blokadi".
Disleksija nije bolest a pravovremenim otkrivanjem i terapijom može se u potpunosti ukloniti. U tome je nužna pomoć društva, roditelja, škole i stručnjaka, no u Hrvatskoj je razina takve pomoći još uvijek niska i uopće ne postoji sustavno praćenje djece kojim bi se u cijeloj populaciji otkrivale predispozicije ili postojeće teškoće čitanja i pisanja.
Ne postoje čak ni službeni podaci o tome koliko djece u Hrvatskoj ima disleksiju, kao niti koliko je učitelja prošlo dodatnu edukaciju o radu s djecom koja pate od disleksije. Prema nekim istraživanjima Hrvatske udruge za disleksiju pokazalo se kako broj djece s teškoćama tipa disleksije raste, posebno u nekoliko prvih poratnih generacija.
Ključnu ulogu u otkrivanju i liječenju disleksije i disgrafije imaju stručni suradnici u predškolskim i školskim ustanovama. Međutim, prema podacima Ministarstva prosvjete u 805 hrvatskih osnovnih škola zaposleno je tek sedamdeset logopeda, tako da jedan logoped mora zadovoljiti potrebe više od deset osnovnih škola. Budući da ih je tako malo logopedi su, umjesto da provode terapiju, ograničeni na prepoznavanje problema i upućivanje učenika u ustanove.

Neprilagođene metode učenja

- Otkrivanje disleksije ovisi o okolini u kojoj se dijete našlo i često je prepušteno slučaju. Mnoga djeca s logopedom se ne susreću ni u vrtiću niti u školskoj dobi, logoped je rijetko u komisijama koje procjenjuju sposobnost budućih školaraca, upozorava Stanislava Leljak-Turžanski, predsjednica Hrvatske udruge za disleksiju (HUD - http://public. srce.hr.hud/index.html), osnovane 1992. godine.
- Iako radimo sve kako bi pridonijeli senzibilizaciji javnosti za ovaj problem, u Hrvatskoj se još uvijek vrlo malo zna o disleksiji, tvrdi prof. Leljak-Turžanski, dodajući da i učitelji razredne nastave vrlo malo znaju o tome. A ozračje u razredu i pomoć učitelja jednako su važne kao i stručna pomoć. Kako bi olakšali svojim učenicima, učitelji bi prvo trebali pokušati ostvariti što bolju suradnju s roditeljima i uputiti ih da potraže pomoć stručnjaka. U radu s učenicima Hrvatska udruga za disleksiju preporučuje individualiziran pristup. Kad se utvrdi da je dijete dislektično komisija gradskog ili županijskog ureda za obrazovanje izdaje rješenje da učenik mora imati individualizirani program, što znači da učenik radi po redovnom nastavnom programu uz primjenu individualnih postupaka i posebnu pomoć defektologa. To znači da učitelj djetetu s disleksijom koje rješava neki zadatak s vremena na vrijeme treba prići, zapitati kako mu ide, uputiti ga na pogreške i pomoći mu gdje zapne, pojašnjava prof. Stanislava Leljak-Turžanski.

Dislektičare društvo odguruje

Stručnjaci upozoravaju i kako su metode učenja u hrvatskim školama neprilagođene djeci s dileksijom i disgrafijom. Učenje se uglavnom temelji na čitanju, a tekstovi često zahtijevaju znatnu vještinu čitanja i educiranost djeteta. Provjera znanja se u velikoj mjeri obavlja testovima i rješavanjem pismenih zadataka s ograničenim vremenom, što je vrlo nepovoljno za dislektično dijete koje, ako i zna odgovor, nije u stanju brzo i ispravno pisati. U višim razredima problemi rastu jer se u prva četiri razreda uči čitati i pisati, a od petog se razreda čita i piše da bi se učilo. Djeci s tim problemom nisu prilagođeni ni školski programi niti udžbenici, a zbog slabijih financijskih uvjeta nedostaje i popratni didaktički materijal i pomagala. Samo u težim slučajevima moguće je, nakon dobivanja dijagnoze - koja u mnogim slučajevima nikad neće ni biti postavljena - zatražiti prilagodbu programa za učenika s disleksijom.
Ukoliko se djetetu nije pomoglo, ono će nakon završetka osnovne škole imati velikih problema pri upisu u srednju školu koju vrlo često neće završiti jer ima loše ocjene. Ako i uspije završiti neku školu kasnije će imati nove probleme u društvu. Zbog nedostatka formalnih kvalifikacija dislektičari su uglavnom odgurnuti u zvanja gdje se njihovi duhovni darovi uopće ne koriste.

Marija CRNJAK

NATRAG