KOME SE JAVITI, ŠTO ČINITI?

OTKRIVANJE DISLEKSIJE
ŠTO ČINITI KADA SE POSUMNJA NA DISLEKSIJU?
TKO SU LOGOPEDI I ŠTO ONI RADE?
ŠTO TREBAJU RADITI RODITELJI (SKRBNICI) KADA SE USTANOVI DA DIJETE IMA DISLEKSIJU
DISLEKSIJA I ŠKOLE

OTKRIVANJE DISLEKSIJE

Vrlo je poželjno da se disleksija uoči što prije, i da se brzo reagira. Djetetu koje ima disleksiju potrebno je što prije osigurati stručnu pomoć, i podršku roditelja, škole i okoline. Svako odlaganje ili kašnjenje otežava uklanjanje problema, i stvara sve veći zaostatak u svladavanju školskoga gradiva. Dijete postaje malodušno i umorno, roditelji i škola ne razumiju njegov problem, te ga dodatno psihički opterećuju. Što je dijete starije, njegove teškoće postaju dublje ukorijenjene, strahovi sve veći, odnos s okolinom postaje lošiji i sve teže mu je pomoći.

U našem društvu nije organizirano sustavno praćenje djece predškolske i školske dobi kojim bi se u cijeloj populaciji otkrivali simptomi ili postojeće teškoće u čitanju i pisanju. Otkrivanje disleksije ovisi o okolini u kojoj se dijete našlo i, na žalost, često je prepušteno slučajnosti.

Simptome disleksije će uočiti logopedi ili, ponekad, odgajatelji u vrtiću, ali u mnogim vrtićima dijete se neće nikada sresti s logopedom, a odgajatelji najčešće nisu u stanju prepoznati simptome. U osnovnim školama stanje je slično. Obvezna provjera sposobnosti za upis u školu najčešće ne uključuje i provjeru simptoma što upućuju na disleksiju; logopedi su rijetko u povjerenstvima koja procjenjuju sposobnost budućih školaraca. Neki učitelji upoznati s ovom problematikom uočit će djetetove teškoće, upozoriti roditelje i uputiti logopedu. Međutim, većina učitelja, na žalost, ne prepoznaje simptome disleksije i disgrafije. Prema podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa iz 2002. godine, u 805 hrvatskih osnovnih škola bilo je zaposleno tek sedamdeset logopeda, tako da jedan prosječno mora zadovoljiti potrebe više od deset osnovnih škola.

Roditelji, ili skrbnici najčešće su svjesni da dijete ima problema, ali većina ih ne zna o čemu je zapravo riječ i koga bi pitali za pomoć. Tako se zbog neznanja izgubi puno dragocjenog vremena.

Ako primijetite da dijete pokazuje simptome disleksije, odmah potražite stručnu pomoć.

ŠTO ČINITI KADA SE POSUMNJA NA DISLEKSIJU?

Kada se posumnja na disleksiju, treba se što prije javiti stručnjaku. To znači da primarno treba potražiti logopeda, a ako u mjestu nema logopeda, obratite se psihologu, školskom pedagogu, pedijatru ili školskom liječniku, koji će dijete uputiti na ispitivanje. Kliknite na "Ustanove, logopedi" i naći ćete popis ustanova u kojima rade logopedi i privatnih logopedskih kabineta u Hrvatskoj.

Ima li dijete doista disleksiju, ustanovit će se najčešće timski - logoped će ispitati sposobnosti govora, čitanja i pisanja, psiholog će ispitati inteligenciju, pažnju, pamćenje, percepciju, osobnost itd., a često će se dijete uputiti i neurologu i otorinolaringologu da bi se isključila eventualna bolest središnjeg živčanog sustava, nagluhost i sl.

Kad se postavi dijagnoza, dijete treba uputiti logopedu na terapiju (u školi, domu zdravlja, bolnici, specijaliziranoj ustanovi itd.). S obzirom na vrstu i težinu poremećaja, logoped obavlja vježbe kojima je svrha da se isprave teškoće u čitanju, pisanju i razumijevanju itd. Također, logoped daje upute učiteljima i roditeljima kako postupati s djetetom, kako mu pomoći, što i kako s njim vježbati.

Disleksija je teškoća koje se ne treba sramiti. Ona nije posljedica ničijeg pogrešnog postupanja ili lošeg odgoja. Ona je urođeni specifični način mišljenja i opažanja, koji u nekim područjima života može biti i prednost, ali istodobno izaziva teškoće koje su nadasve bolne u školovanju.

Teškoće koje prate disleksiju mogu se prikladnom terapijom i podrškom okoline znatno ublažiti. Presudno je razumjeti da je djetetu koje ima disleksiju potrebna pomoć. Mali broj takve djece uspije sam svladati školu u skladu sa svojim stvarnim intelektualnim mogućnostima. Bez pomoći većina će se njih puno lošije i kraće školovati nego što bi mogli kad bi im se pružila pomoć u svladavanju teškoća. Osim toga, dijete će steći lošu sliku o sebi (jer ne može nešto što svi drugi mogu), a često i o okolini i školi (jer svi na njega viču ili misle da je glupo i lijeno). Ono koje je prepušteno samom sebi i neprijateljskoj okolini na kraju i samo o sebi stvori lošu sliku. Ako mu ne pomognemo, izlažemo ga opasnosti da, kad odraste, postane neurotična i nesretna osoba, ovisnik ili nepoželjnoga i asocijalnog ponašanja.

TKO SU LOGOPEDI I ŠTO ONI RADE?

Logopedi su stručnjaci osposobljeni za rad na prevenciji, probiru, otkrivanju, procjeni, dijagnostici, savjetovanju, rehabilitaciji i tretmanu poremećaja humane komunikacije, a što podrazumijeva poremećaje jezika, govora i glasa, poremećaje u čitanju i pisanju, poremećaje oralno-laringealnih funkcija te poremećaje u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji u osoba s posebnim potrebama (mentalnom retardacijom, oštećenjem sluha itd.).

Logopedija se studira na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, kao jedan od tri studijska smjera na fakultetu. Ta tri smjera postojala su od osnutka ovog fakulteta 1962. godine. Međutim, tijekom vremena mijenjali su se nastavni planovi i programi pa i stručni nazivi koji se stječu po završetku studija. Tako su logopedi do 1998. godine, kad je i sam Fakultet promijenio naziv, dobivali stručni naziv "profesor defektolog - logoped" (na druga dva smjera dobivao se naziv "profesor defektolog" i "profesor defektolog - socijalni pedagog"). Sada se sa završetkom studijskog smjera logopedije dobiva stručni naziv "profesor logoped" (na druga dva smjera "profesor socijalni pedagog" i "profesor rehabilitator"). To ponekad unosi zabunu, osobito u pravnoj regulativi.
Logopedi su zaposleni u dječjim vrtićima, školama, bolnicama i raznovrsnim specijaliziranim ustanovama (centrima za rehabilitaciju slušanja i govora, centrima za medicinsku rehabilitaciju, centrima i posebnim ustanovama za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju i sl.). U novije vrijeme sve više se otvaraju i privatni logopedski kabineti. Osim terapije disleksije i disgrafije, oni se bave mucanjem, rehabilitacijom osoba koje imaju teškoće u govoru, čitanju i pisanju kao posljedicu nekih bolesti, oštećenja mozga i drugo.
Treba istaknuti da se za pomoć, dijagnosticiranje, savjete i terapiju treba obratiti logopedima. Međutim, na žalost, u cijeloj Hrvatskoj logopeda ima premalo, tako da oni ne mogu pokriti sve brojnije potrebe. Djeca najčešće dobivaju premali broj terapijskih sati, logopedi ne stignu educirati nastavno osoblje i roditelje, ne mogu organizirati sustavnu provjeru sposobnosti djece i slično.

ŠTO TREBAJU RADITI RODITELJI (SKRBNICI)
KADA SE USTANOVI DA DIJETE IMA DISLEKSIJU

Roditelji se najprije moraju pobrinuti da logoped, a prema potrebi i ostali stručnjaci, pregledaju dijete, ustanove o kakvu je poremećaju riječ i da mu odrede odgovarajuću terapiju. Potrebno je podržavati rad logopeda s djetetom, razgovarati s logopedom, prihvaćati stručne savjete i upute za rad s djetetom. Budući da u Hrvatskoj nema dostatno logopeda i da su oni često preopterećeni, roditelji trebaju biti spremni da sami rade s djetetom, nadasve u sredinama gdje uopće nema logopeda.

Zatim, roditelji se trebaju i sami educirati i informirati o disleksiji jer samo ako shvate djetetove teškoće, mogu mu pomoći na pravi način. Treba mu kontinuirano pomagati da svlada školsko gradivo, jer ono to najčešće ne može samo. Važno je dati mu psihološku podršku, olakšati naporan rad koji ga svakodnevno čeka. Roditelji i obitelj djeteta s disleksijom trebaju mu osigurati veselje, toplinu i opuštenost. Posljedica neprepoznate disleksije može biti teško djetinjstvo. Naprotiv, ako se disleksija prepozna i shvati, dijete će imati povoljne uvjete u kojima odrasta, a njegov dodatni rad neće mu biti preveliko psihološko opterećenje.

Kako disleksija općenito u našem društvu nije dostatno poznata, roditelji će često trebati upozoravati i upoznavati okolinu (školu, rodbinu, prijatelje) s djetetovim potrebama i ograničenjima. Preporučuje se da kontaktiraju s osobama koje imaju iste probleme, radi razmjene iskustava.

Svi koji su upoznati s disleksijom mogu pomoći nekom tko nije informiran, mogu upozoriti prijatelje, znance itd. Moguće je da će se i drugi zainteresirati, i otkriti tako da netko iz njihove sredine ima simptome disleksije. Ljudi koji znaju za disleksiju mogu pomoći djetetu - oni koji o tome ne znaju ništa, ne samo da neće pomoći nego će, vjerojatno, dodati ili povećati postojeće frustracije.

DISLEKSIJA I ŠKOLE

Za djecu s disleksijom vrlo je bitna komunikacija i uzajamna podrška škole i doma. Ako djetetove teškoće nisu primijećene u školi, treba obavijestiti nastavnike, pedagoge. Jednako tako, ako se one uoče u školi, treba s time upoznati roditelje. Kad je dijagnosticirana disleksija, logopedi daju upute za rad s djetetom u školi, a roditelji ih trebaju proslijediti nastavnicima. Međutim, i tada će se pojaviti problemi (npr. uobičajena je preporuka da se produlji vrijeme pismenog ispitivanja, što je najčešće nemoguće riješiti zbog nedostatka prostora, nastavnika, a katkad i dobre volje nastavnog osoblja).

Postojeći školski programi, udžbenici i nastavna pomagala nisu prilagođeni potrebama i mogućnostima djeteta s disleksijom. Učenje se u većini škola temelji na čitanju teksta, tekstovi često zahtijevaju znatnu vještinu čitanja i educiranost. Provjera znanja se uvelike obavlja testovima i rješavanjem pisanih zadataka s ograničenim vremenom, što je vrlo nepovoljno za dijete koje, ako i zna odgovor, nije u stanju brzo i ispravno pisati. U višim razredima problemi rastu jer školsko gradivo postaje vrlo opsežno i zahtjevno.

Nastavnici u školama najčešće su u ovom smislu needucirani, ne znaju prepoznati ograničenja disleksije, niti stvarne kapacitete djeteta, obično bolje od onih što se očituju u školskom uspjehu. Naime, ni učitelji u niža četiri razreda osnovne škole, a niti nastavnici u višim razredima i srednjoškolski nastavnici, u svojem obveznom školovanju ne uče o ovoj problematici. Mali broj nastavnika i učitelja sretne se s time na rijetkim edukacijama koje provode pojedini logopedi u školama, Hrvatska udruga za disleksiju i, ponekad, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, ali tih je edukacija za sad na žalost premalo.

Zato roditelji trebaju biti spremni da će povremeno nailaziti na nerazumijevanje u školama, isto kao što će se ponekad dogoditi da će učitelji i nastavnici upozoravati roditelja na probleme djeteta, a roditelj neće biti spreman suočiti se s time i pomoći. Onaj tko razumije djetetove probleme i želi mu pomoći, nailazit će na različite zapreke, pa treba biti strpljiv i uporan, imajući uvijek na umu da je svrha bilo kojeg djelovanja pomoć djetetu i da će ta pomoć sigurno tijekom vremena imati pozitivan učinak.

Više o pravima djece s disleksijom u školama pogledajte na stranici pod naslovom Prava djece s disleksijom.

.................................................................................... POČETAK STRANICE