SAVJETI RODITELJIMA I UČITELJIMA

Jadranka Bjelica, prof. logoped

• shvatiti, razumjeti problem disleksije, treba se dodatno educirati,
• ne opterećivati se traženjem uzroka i mogućih "krivaca",
• objasniti djetetu problem, uzimajući u obzir njegove mogućnosti shvaćanja s obzirom na dob i sposobnosti,
• dati djetetu do znanja da mu želimo pomoći i da smo na njegovoj strani,
• pružiti mu osjećaj da vjerujemo u njegove sposobnosti,
• okolinu (obitelj, školu, prijatelje) upoznati s djetetovim problemom i potrebama,
• ne očekivati previše pomoći od drugih, ali je stalno tražiti, biti spreman na osobni angažman,
• dati djetetu psihološku podršku u svladavanju teškoća u vezi sa školom i okolinom,
• potražiti pomoć stručnjaka, surađivati s njim i aktivno se uključiti u terapijski proces,
• skrbiti se da dijete savjesno izvršava obaveze koje može,
• stalno iskazivati razumijevanje, pažnju i ohrabrivanje - ne samo povezano sa školskim obvezama,
• biti strpljiv, ne "kažnjavati" ga za nešto što ne može (barem ne onako kako bismo mi željeli),
• u odnosima i radu biti kreativan i pozitivan, uporan i dosljedan,
• pokušati mu organizirati "režim dana", podjednake uvjete,
• povremeno pročitati umjesto njega glasno, da bi razumio, ali i čuo vrednote jezika pri glasnom čitanju,
• ne opterećivati ga dodatnim zadaćama i vježbama (dostatne su već školske i logopedske),
• truditi se da mu tekstovi i štiva budu privlačni kako bi ga to dodatno motiviralo,
• redovito surađivati s učiteljem, napraviti plan djelovanja,
• poticati ga na bavljenje različitim aktivnostima kako bi se osjećao uspješnim,
• ne očekivati čudo - problem je vrlo složen i zahtijeva puno vremena, strpljenja, pažnje i ljubavi.

KAKO POMOĆI - SAVJETI UČITELJIMA

Učitelj treba prepoznati da dijete s disleksijom u razredu ima drukčiji način učenja i zato treba drukčiji način poučavanja.

Nadamo se da će jednom u kvalitetnoj školi za svu djecu vrijediti rečenica:
"Ako dijete ne može učiti na način kako ga poučavamo, trebamo ga poučavati na način kako može učiti".

VAŽNO JE:
(OPĆI SAVJETI ZA UČITELJE)

• što ranije uočiti teškoće i biti spreman za pomoć,
• pokušati ostvariti što bolju suradnju s roditeljima,
• uputiti roditelje da potraže pomoć stručnjaka,
• pokazivati razumijevanje za djetetove teškoće,
• u radu biti kritičan, ali oprezan i taktičan,
• hrabriti ga, poticati i hvaliti i za male uspjehe,
• isticati njegova dobra postignuća u drugim područjima,
• u radu biti dosljedan, uporan i strpljiv,
• utvrditi njegovu razinu znanja i usvojenosti vještina,
• pokušati mu prilagoditi vremenski raspored rada,
• povremeno mu davati lakše zadatke koje može uspješno riješiti,
• koristiti seindividualizacijom u radu, češće mu prilaziti,
• u radu koristiti različita sredstva i pomagala,
• ne očekivati od djeteta da se uvijek pridržava "naučenog",
• dati mu mogućnost temeljite pripreme prije ocjenjivanja,
• češće se koristiti načinom provjere znanja koji njemu više odgovara,
• raditi s njim dopunski sadržaje u kojima su teškoće najizraženije,
• češće provjeravati razinu usvojenosti znanja i vještina
  - kao motivirajući faktor,
• graditi u razredu pozitivno ozračje - pravo na različitost.

djevojčica, 2.razred, pohvala može vrlo stimulativno djelovati na dijete

DOBRO JE :

• naglasiti ono što će se u lekciji učiti i završiti lekciju sažetim prikazom onog što se naučilo (tako se informacije bolje "sele" iz kratkotrajnog u dugotrajno pamćenje),
• staviti ga da sjedi bliže ploči i učitelju,
• provjeriti je li zapamtilo ili točno zapisalo domaću zadaću,
• zapisati važne poruke i događaje u djetetovu bilježnicu,
• zapisati nekoliko brojeva telefona druge djece iz razreda u djetetovu "informativku" (tako da dijete i roditelj uvijek mogu doći do informacije kad im zatreba),
• pažljivo odrediti količinu domaće zadaće - ne prelazeći njegove mogućnosti,
• dijeliti zadatke u manje skupine informacija,
• smanjiti "nepotrebno" prepisivanje - na ploči bojama označiti dijelove koje dijete treba prepisati, produljiti mu vrijeme,
• pisati čitljivim, pravilnim rukopisom na ploči, upotrebljavajući boje,
• koristiti se različitim nastavnim sredstvima i pomagalima (taktilnim, auditivnim, vizualnim),
• povećati font slova kod tekstova za čitanje s razumijevanjem i ispitnih materijala,
• naglašavati važnost urednosti rukopisa, ali ga ne kažnjavati kad ne može bolje,
• paziti na kvalitetu nastavnih i ispitnih listića i materijala
  (sadržaj, jezik, veličina slova, čitljivost),
• isticati dobro napravljene stvari, a greške ispravljati kvalitetno (ne pišući preko djetetovog rukopisa, dijete i roditelj moraju vidjeti i razumjeti pogrešku),
• negativne primjedbe uvijek na kraju ublažiti pozitivnom, motivirajućom primjedbom,
• koristiti se različitim načinima ispitivanja i ocjenjivanja,
• zajedno s djetetom i roditeljem odabrati bilježnicu i sredstvo za pisanje koje djetetu najviše odgovara,
• jasno obrazložiti ciljeve ispitivanja i svoja očekivanja.

djevojčica, 2.razred, primjer otvorene i iskrene komunikacije između
učiteljice i djevojčice s disleksijom

NIJE DOBRO:

• tjerati dijete da glasno čita pred svima u razredu, ako to samo ne želi,
• uspoređivati ga s drugom djecom, naglašavajući njegove nemogućnosti,
• "zacrveniti" mu pismeni rad negativnim primjedbama i nepravilnim ispravljanjem grešaka,
• zadavati mu velike domaće zadaće i dodatne vježbe
  (posebno ne prepisivanje),
• očekivati da će se dijete uvijek pridržavati "naučenog",
• tražiti od djeteta da ponovo i ponovo radi nešto što nije uspjelo,
• pustiti ga da se u radu koristi otvorenom knjigom,
• stalno tražiti od djeteta da piše urednije
  (iako se ono jako trudi i rukopis je čitljiv),
• zahtijevati od djeteta da u jednakom vremenskom slijedu kao i ostali, riješi zadatke.

djevojčica, 3. razred, nije dobro zacrveniti pismeni rad

VAŽNO JE ZAPAMTITI:

Dijete s disleksijom:

• umara se puno brže od druge djece; ono mora upotrijebiti puno više pažnje da bi uopće moglo pratiti što se događa,
• može pročitati jednu riječ na nekoliko pogrešnih načina, a da to ne primijeti,
• može pročitati riječi točno, a da uopće ne razumije što čita,
• može jedan dan "zablistati", a drugi dan biti potpuno isključeno i nesigurno,
• može se činiti kao da ne sluša, a zapravo ima problema s pamćenjem instrukcija u nizu,
• može se činiti lijeno, a zapravo ima probleme u organizaciji obveza i treba mu pomoći u tome,
• može imati velike teškoće s bilo kakvim figurama i simbolima
  (tablice, glazbeni simboli ... ),
• obično ima velike teškoće i u učenju stranih jezika,
• teško pravi zabilješke jer ne može slušati i pisati istodobno,
• zbog sporog čitanja i pisanja, stalno je u vremenskom tjesnacu,
• može davati dojam nespretnosti i zaboravljivosti, bez obzira koliko se trudilo,
• može iskazivati neurotske simptome ili blaže oblike poremećaja u ponašanju jer ima lošu sliku o sebi.

Uspjeh u primjeni svih oblika pomoći kod djeteta s disleksijom ne ovisi samo o didaktičkim pomagalima i metodama rada koje učitelj koristi. Podjednako je važno, a ponekad i važnije, ozračje u kojem se pomoć želi pružiti.

Uvijek se radi o pitanju u kojoj mjeri zadovoljavamo djetetove
temeljne psiho-socijalne potrebe:

• težnju za ljubavlju i prihvaćanjem,
• potrebu za osjećajem zaštićenosti i sigurnosti,
• potrebu za potvrđivanjem vlastite ličnosti,
• želju da bude priznato i uspješno,
• želju da bude slobodno.

Obaveza svih koji rade s djecom trebala bi biti ponuditi djeci one putove koji im omogućuju da prevladaju teškoće.
Goethe to kaže puno poetičnije, ali i vrlo realno:

"Tko mnogo pruža, pružit će svakome ponešto."

.................................................................................... POČETAK STRANICE